Folder sa sto niti

Nit prva: Geografija sjećanja

Sjedim u parku na Dobrinji, u naselju u kojem sam odrasla. Scenografija oko mene je savršeno životna, skoro komična: lijevo od mene gospodin pedantno mota, desno klinci šize i upijaju prve dane raspusta, a na livadi preko puta tri ljuta, ozbiljna gospodina drže tri minijaturna maltezera u krilima i prebiru svjetsku politiku.

I tu se, u tom kontrastu između dječije graje i penzionerske geopolitike, budi ono prvo, melanholično nedostajanje.

Fascinantno je kako je u mom sjećanju sve tako veliko, monumentalno. A onda pogledaš stvarnost. Moja osnovna škola, koja je u mojim očima bila dvorac, zapravo je jedna prilično mala zgrada. Tada se zapitaš, šta zapravo nedostaje? Da li nedostajem ja sebi, ona mala, kojoj je sve izgledalo ogromno i dostožno? Nedostaju li ljudi, ili samo ovo mjesto koje je ostalo zarobljeno u vremenu dok smo mi nastavili da tečemo?

Nit druga: Živi i mrtvi

Dok dumam, vjetar mi pomiluje obraz i te moje dumazengije odjednom okrenu smjer. Misli bježe na sajam koji sam nedavno imala, na sve te profesionalne i lične pobjede, i tu se otvara novi podfajl u folderu. Opet dvije niti, oštre i jasne. Nazovimo ih: živi i mrtvi.

U ovoj prvoj, tihoj niti, stanuje moja nana. Znam da bi ona, onako bangava, prosjedila cijeli sajam sa mnom na onoj stolici, makar je sve boljelo. Danas, dok se stvari slažu i projekti rastu, voljela bih samo da znam da je ponosna. Da vidi sve ovo. Srce mi vrišti da joj ispričam kako je bilo, šta sam uradila, ko sam postala. I pričam joj, ovako, kad ostanem sama sa svojim mislima. Nema veze što me ne čuje. Ta veza je čista, oslobođena težine, ostala je samo čista ljubav.

A onda je tu ona druga nit. Živi. E, oni su teški.

Smanjivanje tona i oslobođenje

Sa živima je kalkulacija mučna. Znaš da je telefon tu, na dohvat ruke. Znaš da možeš ukucati broj i nazvati. Ali taj poziv ne donosi olakšanje, on sa sobom vuče sunovrat dodatnih emocija, lavinu komplikovanih istorija i neraščišćenih računa koji te, kroz silne događaje koji bi uslijedili nakon tog jednog “halo”, vode pravo u ambis.

I onda doneseš odluku. Proživiš taj talas bez da okreneš broj. I pustiš da izblijedi.

Nedavno sam pročitala jedan savjet koji mi je potpuno presložio matricu: kada nisi sigurna u nečije namjere i ponašanje prema tebi, zamisli da ta osoba nema mogućnost govora. Isključi ton. Oduzmi joj riječi, opravdanja, obećanja i poruke, pa samo prati šta radi. Prati njeno čisto ponašanje i na osnovu toga procijeni kako se neko zapravo odnosi prema tebi i gdje ti je mjesto u njegovom životu.

Kada to uradiš, magla se odjednom podigne. Vidiš stvari onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakvima ih tvoje nedostajanje boji. Shvatiš da te niko ne drži u tom ambisu drži te samo tvoja sopstvena iluzija. I to je trenutak nevjerovatnog, potpunog oslobođenja od te teške niti.

Jer, na kraju dana, matematika odnosa postane vrlo jednostavna. Ako nisi tu kad je dobro, ako nisi tu da zajedno slavimo uspjehe, da nazdravimo svemu onome o čemu smo nekada, kao klinci na klupama, samo pričali i sanjali… tvoja djela su već sve rekla. Ako ne rasteš sa mnom, onda se stvari lako prebole.

Smanjiš ton, zatvoriš folder i pustiš vjetar s Dobrinje da ti prostruji kroz glavu. Slobodna.