Nedavno su mi rekli da sam “generična”. Da zvučim kao AI. Da učim odgovore napamet jer je nekima lakše vjerovati da sam robot, nego prihvatiti da mlada žena može imati i glas, i znanje, i stav.
Ali, to su oni „korektni“ komentari. Oni na koje se samo kiselo nasmiješ uz kafu.
Šta je sa onim drugim?
Oni teži udarci ne biraju sredstva. To su brutalne uvrede na račun mog izgleda, psovke od kojih ti se prevrne želudac i direktne prijetnje. To su momenti kada ti neko piše da „zna gdje si“, da ti „treba začepiti usta“ ili ti psuje cijelu porodicu samo zato što pričaš o kontracepciji ili mentalnom zdravlju. Pokušavaju te svesti na metu, na nekoga ko nema pravo da sjedi za stolom, a kamoli da drži svoju stolicu.
Dugo sam se pitala: trebam li o ovome šutjeti? Trebam li glumiti tu čuvenu „staminu“, staviti osmijeh i pretvarati se da sam iznad tog blata?
Odgovor je: Ne. Jer ja ovo nisam prvi put osjetila na internetu.
Moja priča sa nasiljem počela je mnogo prije nego što sam dobila prvi “follower”. Bila sam žrtva nasilja u srednjoj školi. Znam kakav je osjećaj kad ti je hodnik neprijateljska teritorija, kad ti je knedla u grlu svako jutro prije prvog časa i kad ti se svijet suzi na to kako da preživiš odmor bez poniženja. Taj osjećaj bespomoćnosti koji nasilje ostavlja u kostima, to se ne zaboravlja.
I zato danas, kad vidim istu matricu u komentarima, u psovkama i prijetnjama onih koji misle da su jači jer su glasniji, moj odgovor nije strah. Moj odgovor je granica.
Kao neko ko završava psihologiju i radi s mladima od migrantskih kampova do škola u Ugandi, previše puta sam vidjela kako nasilje razara ljudska bića. Ali sam vidjela i kako se raste iz pepela.
Odlučila sam da skinem filtere. Ne da bih bila žrtva, ja sam tu ulogu davno prerasla. Odlučila sam da ispričam svoju priču da bih ti pokazala kako se postavlja granica u svijetu koji misli da mu duguješ sve, pa čak i pravo da te gazi.
U narednim tekstovima na ovom blogu, secirat ćemo:
Ovo je moja najranjivija objava do sada, ali i moja najsnažnija. Jer preživjeti nasilje u srednjoj školi i doći do tačke gdje te psovke 150 hiljada ljudi ne mogu zaustaviti, to je vrhunac slobode.
Pripremi se. Ovdje ne šutimo. Ovdje učimo kako da nosimo svoju stolicu, čak i kad je pokušavaju zapaliti.
Kada imaš preko 150 hiljada ljudi koji prate tvoj rad, tvoj inbox prestaje biti samo aplikacija. On postaje polje na kojem svako, sakriven iza anonimnog profila ili tastature, misli da ima pravo da istrese najmračnije dijelove svoje frustracije. Nedavno su mi rekli da sam “generična”. Da zvučim kao AI. Da učim odgovore napamet jer je…
Kada imaš preko 150 hiljada ljudi koji prate tvoj rad, tvoj inbox prestaje biti samo aplikacija. On postaje polje na kojem svako, sakriven iza anonimnog profila ili tastature, misli da ima pravo da istrese najmračnije dijelove svoje frustracije. Nedavno su mi rekli da sam “generična”. Da zvučim kao AI. Da učim odgovore napamet jer je…
Ako tražiš savršen feed, estetične citate o kafi i generičke savjete o tome kako da „zračiš pa privlačiš“, na pogrešnom si mjestu. Ozbiljno. Ovdje smo u zoni gdje skidamo filtere i pričamo o stvarima koje „kvare raspoloženje“ – jer upravo te stvari oblikuju našu stvarnost dok mi glumimo da je sve u redu. Zijan Talks je nastao…
Zašto o tvojim hormonima pričamo glasno (i bez srama) Provela sam sate u zagušljivim salama za edukaciju, od Brisela do Ugande, i znate šta sam shvatila? Svi imamo iste certifikate, iste akreditacije i koristimo iste skraćenice. Ali niko nema hrabrosti da izađe pred ljude i kaže: „Hej, sasvim je normalno što
Hajde da budemo iskrene, većina nas je o kontracepciji učila iz šaputanja na odmorima, tračeva iza škole ili sa sumnjivih foruma u tri ujutru dok nas hvata panika. Rezultat? Strah, ogromna zbunjoza i gomila mitova koji zvuče “logično”, a zapravo su čista biološka glupost. Kao neko ko je prošao UN-ove
Frontalni režanj je onaj dio mozga zadužen za planiranje, logiku, kontrolu impulsa i ono famozno „razmisli prije nego što uradiš“. On bi trebao da bude glas razuma. Ali caka je u tome što on svoj „certifikat o završenoj obuci“ dobija tek sredinom tvojih dvadesetih (kod nekih i kasnije!).
